Područje Zadarske županije obuhvaća vrlo razveden primorski i otočni pojas, pretežno siromašno zemljište gdje prevladava relativno jednostavna mediteranska kulinarska tradicija, područje plodnog Ravnog kotara i dio siromašne Bukovice, te na kraju dio brdskog Lika. Iako je svaka od ovih mikroregija djelomično zatvorena u svoj Campanile okvir i svako od ovih područja njeguje vlastitu kulinarsku tradiciju, veze otoka s kopnom i zaleđem bile su kontinuirane, određene jasnim okvirima raznolike ponude i potražnje.

Tradicionalna kuhinja Zadarske županije bazira se na svježim namirnicama, puno svježeg povrća i mahunarki (leća) uz jednostavnu pripremu uz dodatak maslinovog ulja i vrlo malo začina i začinskog bilja, od kojih su luk (capula), češnjak ( luk), peršun (peršun) se redovno koriste, lovor i ruzmarin. Po pravilu se tokom kuvanja ne prska, niti se hrana tradicionalno prži, povrće se začinjava samo hladnim maslinovim uljem. Meso se jelo jednom do dva puta mjesečno, a riba najmanje jednom sedmično, ali se i jedno i drugo jelo uglavnom kuhano (lešo), riba često na žaru ili na žaru. Mnoga svakodnevna jela imaju u nazivu "na suho" (= bez suvog mesa), "na slano", a mnoga od njih imaju i naziv "po domáki" (hrana za siromašne): artičoke, bubanići (bobanci), mišancija samoniklog bilja s tvrdo kuhanim jajima).

Kolači i slastice nisu odlika tradicionalne kuhinje Zadarske županije, slastice su se jele možda nedjeljom i vrlo jednostavna jela, a za praznike i posebne prilike, posebno za Božić i Uskrs pripremali su zahtevnije poslastice, uz obavezne fritule. Iako se nekada takva osnovna prehrana doživljavala kao loša ili teška, danas ona postaje mjerilo moderne zdrave mediteranske prehrane.

U tradicionalnoj hrani Hercegovine kultura i hrana. isprepleteni su od pamtiveka. Putnik namjernika, gost ili stranac uvijek je dočekan otvorenih vrata sa svime što siromašni hercegovački krš nudi svojim stanovnicima. Posebnu ulogu u tome imala je tradicionalna hrana, koja se stoljećima ljubomorno čuvala, uz minimalno prilagođavanje vremenu.

Kulinarska baština Hercegovine nastala je u vrtlogu kulture, civilizacije, vjere i politike. Miriše na Mediteran, ali su prepoznatljivi uticaji turske, grčke i srednjoevropske kuhinje, koja je kontinuirano prožimala i stapala se u već pronađeno naslijeđe.

S obzirom da nije bilo hlađenja, dimilo se ili dimilo meso i ribu. sušeno, a sveže meso okačeno u "čatrnju", iznad vode. Za začinjanje jela korišćena je so. Druge metode konzerviranja uključivale su ulje, ocat ili potapanje mesa u zgusnutu, otopljenu mast. Za konzerviranje voća koristili su se liker, med i šećer. Povrće i voće se sušilo i tako koristilo zimi. Kulinarske navike se razlikuju od mjesta do mjesta, kako u izboru sastojaka, tako iu načinu pripreme hrane, načinu konzumiranja i običajima koji potiču iz tradicije u ishrani. U sjevernim krajevima HNŽ-K prehrana je nešto kaloričnija u odnosu na južne, zbog oštrije klime, pa je primjetan udio mliječne, mesne i teške biljne hrane. Kravlje, ovčje i kozje mlijeko se kuhalo (varenika), kiselilo (kiselo) ili sisalo. Za začinjanje se najčešće koristio puter. Kiselo mlijeko se često pilo uz obroke. Pravili su kisele krastavce, "kisela" zimnica, osvježavajuća pića, džemove, bestilje...) i alkoholna pića (hercegovačko grožđe, rakija "šljivovica", "himber" od domaćih jabuka, krušaka, šljiva...). Ramski kraj je poznat po šljivama i proizvodnji rakije i džema od šljiva, Jablanica je poznata po jagnjetini s ražnja, dok u Konjicu možete kušati čuveni sir Rapova.

Za istoriju gastronomije Boke Kotorske su dragocjeni spiskovi robe koja stiže brodovima, pa saznajemo da se trguje suvim i soljenim mesom, lojem, uljem, vinom, sušenim škoranskim sa Skadarskog jezera, beškotom i drugim namirnicama. Med je previše važan, pa je njegov izvoz zabranjen. Istorija događaja na ovim prostorima ostavlja tragove o različitim narodima i vladama ilirskih, grčkih, rimskih, vizantijskih, srpskih, osmanskih, mletačkih, francuskih, ruskih i austrougarskih država.
Bokelji su zadržali neke od aroma drugih kuhinja, a jelima su, osim egzotičnih začina, dodavali i domaće, koje uglavnom nisu uzgajali, već su brali sa obližnjih livada. Osim toga, priroda čini čuda, pa sraz dvije klime: primorske i planinske, u njedrima i na obroncima Orjena i Lovćena, nastaje čuveni pršut, njeguški sir, kastradina i jedinstvena jela od gomolja, zelenila, mrkve, mahunarke i žitarice, pa je stvorena snažna veza između primorske i kontinentalne kuhinje. Njeguška i luštica sir u domaćem maslinovom ulju, tučene zelene i crne masline, vino koje se izvozilo i nalazilo na trpezi mletačkog dužda, riba iz Gradela, kuhana u maslinovom ulju, sušena, soljena, marinirana i jednostavno pripremljena" za leš" sa obaveznim peršunom i belim lukom samo su neke od karakteristika bokeške kuhinje - dovoljno da je svrstamo u mediteranski gastronomski krug. , sve pretvara u delicije. Sve od mora, povrće, voće i brojno jestivo začinsko bilje kao što su žuti rep, kopriva, mandarina, divlja mrkva, čuceg, morač, kotriš, podbjel i drugo sastavni su dio svakodnevnog jelovnika Bokelja. Kombinacija proizvoda iz surove sredine, posebno mesa i mesnih prerađevina i onih sa primorja - proizvodi se kastradina i crno zelje, bumbari, jagnjeće i goveđe tripice, iznutrice umotane u janjeća crijeva, pečene, a potom i kuhane janjeće bute, meso ispod rerne sa obaveznim ruzmarinom, a na sto stiže i divljač. Kuhinju Bokele obogatio je paradajz, svjež, kuhan ili sušen, koji svakom jelu daje boju i onaj uzvišeni kiselkasto-slatki okus.

U kuhinji Bokele često se pripremaju delicije, jednostavnije za pripremu, ali puna kora citrusa, vanile, cimeta, karanfilića i drugih začina koji omamljuju čula.

Boke kuhinja ima jednu karakteristiku koja govori sve o njoj: nasljeđe! Brojni su aspiranti došli do ovih obala mirom ili silom. Svako je imao nešto svoje što je ostavio u Boki, a Bokeljani su to znalački iskoristili, kao nasljednik koji umije i umije sačuvati i uvećati baštinu.